Karvil

U Normandiji, blizu mora, u selu Karvilu, živeli su crkvenjak i učitelj Otmar i njegova žena — pobožni, uskogrudi, pošteni ljudi, bez dece. Jednog dana su otišli u nahodište u Ruanu i usvojili jednu devojčicu, kojoj su dali ime Lamijel. Vaspitavali su je strogo, u strahu od Boga i od đavola, i učili je katihizisu; naučila je da čita iz pobožnih knjiga i iz starih narodnih knjižica s pričama o razbojnicima, koje je više volela.

Stendalove početne stranice, s njihovom gorkom komedijom seoske pobožnosti, spadaju među najdovršenije u romanu.

Lamijel je odrasla živahna, pametna, radoznala, i dokona. Sve za šta su joj govorili da je zabranjeno činilo joj se jedinim što je vredno činiti. Priče o razbojniku Kartušu i o Mandrenu volela je više od žitija svetaca.

Zamak u Karvilu pripadao je vojvotkinji de Mjosan, staroj, ponosnoj, nervoznoj i veoma dokonoj velikoj dami, koja je živela u strahu od liberala i od Revolucije, i koja je selom upravljala kao svojim feudom. Vojvotkinja je, trebajući nekoga da joj čita naglas i da joj pravi društvo, uzela Lamijel, oko njene petnaeste godine, u zamak za čitateljku. Lamijel je tamo naučila manire jedne velike kuće — i njenu prazninu.

Vojvotkinjin sin, mladi vojvoda Fedor de Mjosan, blag, plašljiv mladić, đak Politehničke škole, dolazio je u zamak za raspust, i uskoro se zaljubio u Lamijel; ona ga je smatrala dosadnim.