Uvod: Sloboda, dužnost i zakon

Sistem metafizike morala deli se na učenje o pravu i učenje o vrlini — na dužnosti koje se mogu spolja iznuditi i one koje ne mogu.

Moć žudnje prema pojmovima, ukoliko osnov koji je određuje na delanje leži u njoj samoj, a ne u njenom predmetu, zove se moć da se po volji čini ili ne čini. Ukoliko je spojena sa svešću o sposobnosti da se svojim delanjem proizvede njen predmet, zove se izbor. Sloboda izbora je njegova nezavisnost od toga da ga određuju čulni porivi; to je negativni pojam slobode. Pozitivni pojam je sposobnost čistog uma da sam po sebi bude praktičan.

Zakoni slobode, za razliku od zakona prirode, zovu se moralni zakoni. Ukoliko su upravljeni samo na spoljašnje postupke i njihovu zakonitost, zovu se pravni zakoni; ali ako zahtevaju i da oni sami budu osnovi određivanja postupaka, oni su etički zakoni. Saglasnost s prvima je legalnost; s drugima, moralnost.

Svako zakonodavstvo može se, dakle, razlikovati s obzirom na pokretač. Zakonodavstvo koje postupak čini dužnošću, a ovu dužnost i pokretačem, jeste etičko. Ali zakonodavstvo koje pokretač dužnosti ne uključuje u zakon, i tako dopušta neki drugi pokretač osim same ideje dužnosti, jeste pravno. Tako mogu održati obećanje zato što se bojim zakona, i to je dovoljno za pravo; ali održati ga zato što je to moja dužnost jeste vrlina.

Kantovo razlikovanje između „prava“ (Recht), koje se tiče spoljašnjih postupaka i može se iznuditi, i „vrline“ (Tugend), koja se tiče unutrašnjih pobuda i ne može, temelj je celog dela.

Vrhovno načelo učenja o moralu glasi: postupaj po maksimi koja može važiti i kao opšti zakon. Svaka maksima koja se za to ne kvalifikuje protivna je moralu.