Prepričavanje dela: Franc Kafka · 1925
Proces
Deo 1 od 10
Hapšenje (Prva glava)
Neko mora da je klevetao Jozefa K., jer je jednog jutra, iako nije učinio ništa rđavo, uhapšen.
Kuvarica njegove gazdarice, gospođe Grubah, koja mu je svakog dana u osam donosila doručak, ovog puta nije došla. To se nikada ranije nije desilo. K. je malo čekao, video s jastuka staricu koja je stanovala preko puta kako ga posmatra s radoznalošću za nju sasvim neobičnom, a onda je, i ljut i gladan, zazvonio. Odmah se začulo kucanje na vratima, i ušao je jedan čovek koga nikada ranije nije video u stanu. Bio je mršav ali čvrsto građen, u tesnom crnom odelu opremljenom, kao putna odeća, svakojakim naborima i džepovima i kopčama i dugmadima, i još i kaišem — odelu koje je izgledalo krajnje korisno, iako niko ne bi mogao reći za šta.
„Ko ste vi?“, pitao je K., napola se pridigavši u krevetu. Ali čovek je prešao preko pitanja, kao da njegova pojava mora da se prihvati, i samo je rekao: „Zvonili ste?“
On i jedan drugi čovek — stražari, Franc i Vilem — rekli su K.-u da je uhapšen. Zbog čega? Nisu mogli da kažu. Bili su niži službenici; ništa nisu znali; imali su svoja naređenja. Postupak je pokrenut, i on će sve saznati u svoje vreme. U međuvremenu su u susednoj sobi pojeli njegov doručak, i predložili mu da im preda svoje dobro rublje na čuvanje, jer bi ga inače u skladištu samo ukrali; i savetovali su mu da obuče svoj najbolji crni kaput.
K. je tražio isprave da dokaže ko je, i mogao je da nađe samo dozvolu za bicikl; tražio je dalje i našao krštenicu, i trijumfalno je pružio. Stražari nisu marili. „Šta se nas tiču isprave? Mi smo skromni potčinjeni koji jedva umemo da pročitamo neki dokument. Plaćeni smo da vas čuvamo deset sati dnevno.“ Vlasti kojima služe, rekli su, nikada ne traže krivicu među stanovništvom, nego ih, kako stoji u zakonu, privlači krivica, i moraju da šalju stražare. To je zakon. „Ne znam taj zakon“, rekao je K. „Utoliko gore po vas“, rekao je stražar. K. je pomislio da telefonira svom prijatelju Hastereru, državnom tužiocu; a na prozoru preko puta starici se pridružio jedan starac, a zatim još jedan, sve troje posmatrajući.
Bio je to K.-ov trideseti rođendan. Bio je prokurista jedne velike banke, važan čovek, čovek s budućnošću, koji je stanovao u nameštenoj sobi u jednom pristojnom pansionu. Mislio je da to mora biti šala, koju su za njegov rođendan priredile kolege. Nije bila šala. U sobi mlade dame do njega, gospođice Birstner, daktilografkinje, koja je rano izašla, sedeo je jedan nadzornik za njenim stočićem, s njenim stvarima — svećom, kutijom šibica, knjigom i jastučićem za igle — poređanim pred sobom kao da su mu potrebne za saslušanje. Tri mladića stajala su kraj njenih fotografija i razgledala ih: K. ih je, posle nekog vremena, prepoznao kao tri mlađa činovnika iz svoje banke — Rabenštajnera, Kuliha i Kaminera.
Nadzornik je bio učtiv, i ništa mu nije rekao. „Ne mogu da vam kažem da ste optuženi za nešto, ili bolje rečeno, ne znam da li jeste. Uhapšeni ste, to je istina, ali to je sve što znam.“ I dodao je: „To ne treba da vas sprečava da idete za svojim poslom. Moći ćete da vodite svoj običan život.“ „Onda biti uhapšen i nije tako strašno“, rekao je K. „Nikada nisam rekao da jeste“, rekao je nadzornik.
Nisu ga zanimala K.-ova objašnjenja, ni njegovo ogorčenje, ni njegova pretnja da će telefonirati tužiocu. „Svakako telefonirajte“, rekao je; „ali ne vidim kakav bi smisao to imalo.“ Savetovao je K.-u da manje misli o stražarima i nadzorniku a više o sebi, i da ne pravi toliku buku oko svoje nevinosti: to kvari dobar utisak koji inače ostavlja.
Tako je K. otišao u banku, taksijem, s tri činovnika, koji su bili poslati da njegov dolazak tamo učine manje upadljivim.
Te večeri vratio se kući kasno, i razgovarao s gospođom Grubah, koja je bila puna poštovanja i saosećanja. Činilo joj se, rekla je, kao nešto učeno — nešto što ona ne razume, i ne mora da razume. Onda je ostao budan da sačeka gospođicu Birstner, da joj se izvini zbog nereda u njenoj sobi. Došla je pred ponoć, umorna, pomalo zabavljena. Ispričao joj je šta se dogodilo, odigravajući scenu, vičući sopstveno ime kao nadzornik — tako glasno da je neko u susednoj sobi zakucao u zid. Uplašila se da će joj patiti ugled. K. ju je umirio; a onda, dok je ona išla ka vratima, jurnuo je na nju i poljubio je u usta a zatim po celom licu, kao žedna životinja čiji jezik juri preko izvorske vode koju je najzad našla. Onda je legao i zaspao gotovo odmah, misleći sa zadovoljstvom o svom ponašanju, iako začuđen što nije zadovoljniji.
Ovde se završava besplatan odlomak.
Napravi besplatan nalog da izabereš knjigu po želji — i novu svake nedelje.
Napravi besplatan nalog i čitajIli čitaj sve za $1.49 mesečno.