Prepričavanje dela: Anton Čehov · 1898

Ogrozd

“Sklonivši se od kiše na imanju jednog prijatelja, veterinar priča priču o svom bratu, sitnom činovniku koji se odrekao svega — čak i udobnosti svoje žene — da bi kupio malo imanje na kome će gajiti sopstveni ogrozd. Gledajući bratovo zadovoljstvo, shvatio je nešto strašno o sreći.”

Druga od tri povezane priče, objavljene 1898, koje su nazvane Čehovljevom „Malom trilogijom“: „Čovek u futroli“, „Ogrozd“ i „O ljubavi“. Dva prijatelja, veterinar Ivan Ivanič i učitelj Burkin, zajedno su u lovu u sve tri; svaku priču priča jedan od njih. Ova je kratka i nepodeljena, pa je data kao jedna epizoda, gotovo cela; engleski tekst se drži vrlo blizu Čehovljevih reči i prati, s izmenama, prevod Konstans Garnet iz javnog domena; srpski tekst preveden je s tog engleskog prepričavanja.

Besplatan odlomak

Nebo je od ranog jutra bilo prekriveno kišnim oblacima; dan je bio miran, ne vruć, ali težak, kao što biva po sivom, tmurnom vremenu kad oblaci dugo vise nad krajem, kad se očekuje kiša a ona ne dolazi. Ivan Ivanič, veterinar, i Burkin, gimnazijski profesor, već su se umorili od hodanja, i polja su im se činila beskrajna. Daleko pred sobom jedva su videli vetrenjače sela Mironosickog; desno se pružao niz brežuljaka koji su nestajali u daljini iza sela, i obojica su znali da je to obala reke, da su tamo livade, zelene vrbe, imanja, i da bi se, kad bi se stalo na jedan od brežuljaka, s njega videla ista ogromna ravnica, telegrafske žice, i voz koji je u daljini ličio na gusenicu koja puzi, i da bi se po vedrom vremenu moglo videti čak i grad. Sad, po mirnom vremenu, kad je cela priroda izgledala blaga i sanjiva, Ivana Ivaniča i Burkina ispunila je ljubav prema tom kraju, i obojica su mislili kako je velika, kako je lepa ta zemlja.

„Prošli put kad smo bili u Prokofijevoj šupi“, rekao je Burkin, „hteli ste da mi ispričate jednu priču.“

„Da; hteo sam da vam pričam o svom bratu.“

Ivan Ivanič je duboko uzdahnuo i zapalio lulu da počne priču, ali baš u tom trenutku počela je kiša. A pet minuta kasnije pala je jaka kiša, prekrivši nebo, i teško je bilo reći kad će prestati. Ivan Ivanič i Burkin su zastali neodlučno; psi, već mokri do kože, stajali su s repovima među nogama i gledali ih ganuto.

„Moramo se negde skloniti“, rekao je Burkin. „Hajdemo kod Aljohina; blizu je.“

„Hajdemo.“

Skrenuli su u stranu i išli kroz pokošene livade, čas pravo, čas skrećući udesno, dok nisu izašli na put. Uskoro su ugledali topole, vrt, zatim crvene krovove ambara; zasjala je reka, i pogled se otvorio na široku vodenu površinu s vodenicom i belim kupatilom: to je bilo Sofino, gde je živeo Aljohin.

Vodenica je radila, zaglušujući šum kiše; brana se tresla. Tu su kraj svojih kola stajali mokri konji oborenih glava, a ljudi su hodali pokriveni džakovima. Bilo je vlažno, blatnjavo i pusto; voda je izgledala hladna i zlobna. Ivan Ivanič i Burkin već su po celom telu osećali vlagu, prljavštinu i nelagodnost; noge su im bile teške od blata, a kad su, prešavši branu, krenuli ka ambarima, ćutali su, kao da su ljuti jedan na drugog.

U jednom od ambara čuo se zvuk vejalice, vrata su bila otvorena, i iz njih su kuljali oblaci prašine. Na vratima je stajao sam Aljohin, čovek od četrdeset godina, visok i debeo, duge kose, više nalik na profesora ili umetnika nego na zemljoposednika. Na sebi je imao belu košulju koju je odavno trebalo oprati, konopac umesto pojasa, gaće umesto pantalona, a i čizme su mu bile oblepljene blatom i slamom. Oči i nos bili su mu crni od prašine. Prepoznao je Ivana Ivaniča i Burkina, i očigledno mu je bilo veoma drago što ih vidi.

„Uđite u kuću, gospodo“, rekao je, smešeći se; „odmah dolazim, ovog trenutka.“

Bila je to velika kuća na sprat. Aljohin je živeo u donjem spratu, sa zasvođenim tavanicama i malim prozorima, gde su nekada živeli upravitelji; tu je sve bilo jednostavno, i mirisalo je na raženi hleb, jeftinu votku i amove. Gore u najbolje sobe išao je samo retko, kad bi došli gosti. Ivana Ivaniča i Burkina u kući je dočekala jedna sluškinja, mlada žena tako lepa da su obojica zastala i pogledala jedan drugog.

„Ne možete zamisliti koliko mi je drago što vas vidim, prijatelji“, rekao je Aljohin, ulazeći s njima u predsoblje. „Kakvo iznenađenje! Pelageja“, rekao je, obraćajući se devojci, „daj gostima nešto da se presvuku. A, uzgred, presvući ću se i ja. Samo moram najpre da se okupam, jer mi se čini da se nisam kupao od proleća. Biste li i vi u kupatilo? A u međuvremenu će ovde sve spremiti.“

Lepa Pelageja, tako fina i nežna izgleda, donela im je peškire i sapun, a Aljohin je s gostima otišao u kupatilo.

„Dugo se nisam kupao“, rekao je, svlačeći se. „Imam lepo kupatilo, kao što vidite — otac ga je sagradio — ali nekako nikad nemam vremena da se okupam.“

Seo je na stepenice i nasapunjao dugu kosu i vrat, a voda oko njega postala je smeđa.

„Da, moram reći . . .“, rekao je Ivan Ivanič značajno, gledajući mu glavu.

„Dugo se nisam kupao . . .“, rekao je Aljohin, zbunjen, sapunjajući se drugi put, a voda oko njega postala je tamnoplava, kao mastilo.

Ivan Ivanič je izašao napolje, bacio se u vodu uz glasan pljusak, i plivao po kiši, široko zamahujući rukama. Talasao je vodu tako da su beli lokvanji poskakivali gore-dole; doplivao je do same sredine vodeničkog jezerceta i zaronio, i minut kasnije izronio na drugom mestu, i plivao dalje, i stalno ronio, pokušavajući da dotakne dno.

„Ah, Bože moj!“, ponavljao je neprestano, uživajući iz sve duše. „Ah, Bože moj!“ Doplivao je do vodenice, porazgovarao tamo sa seljacima, zatim se vratio i legao na leđa nasred jezerceta, okrenuvši lice kiši. Burkin i Aljohin su se već obukli i bili spremni da idu, ali on je i dalje plivao i ronio. „Ah, Bože moj! . . .“, govorio je. „Ah, Gospode, smiluj se na mene! . . .“

„Dosta je!“, viknuo mu je Burkin.

Vratili su se u kuću. I tek kad je zapaljena lampa u velikom salonu gore, i kad su Burkin i Ivan Ivanič, u svilenim kućnim ogrtačima i toplim papučama, sedeli u foteljama; i kad je Aljohin, okupan i počešljan, u novom kaputu, šetao po salonu, očigledno uživajući u osećanju toplote, čistoće, suve odeće i lakih cipela; i kad je lepa Pelageja, nečujno gazeći po ćilimu i blago se smešeći, služila čaj i slatko na poslužavniku — tek tada je Ivan Ivanič počeo svoju priču, i činilo se da ga ne slušaju samo Burkin i Aljohin, nego i dame, mlade i stare, i oficiri koji su ih strogo i mirno gledali iz svojih zlatnih ramova.

Ovde se završava besplatan odlomak.

Napravi besplatan nalog da izabereš knjigu po želji — i novu svake nedelje.

Napravi besplatan nalog i čitaj

Ili čitaj sve za $1.49 mesečno.

Ogrozd — Anton Čehov: kratak sadržaj i prepričavanje